Poljoprivredni sektor je drugačije ustrojen od većine sektora za koje su pisani ESG propisi. Dok se velik dio zakonodavstva temelji na poduzeću s uredom, proizvodnom linijom i lancem dobavljača, poljoprivreda se sastoji od mnoštva poduzeća vrlo različite veličine, isprepletenih sa zemljom, vodom, životinjama i sezonama. Poljoprivredno gospodarstvo koje se bavi uzgojem, intenzivna stočarska farma i zadruga koja okuplja stotine članova ne podliježu automatski istim propisima. Ono što je za jednoga individualna obveza, za drugoga dolazi kroz lanac: kao zahtjev kupca, banke ili zadruge koja je sama obvezna izvještavati.
Uz to, poljoprivreda je po definiciji organizirana prekogranično. Zemlja, voda i klima uzrokuju da su ekološki propisi često strožiji ili specifičniji nego u drugim sektorima, i da nacionalna razrada europskih okvira ovdje ima dodatnu težinu. Propis o gnojivu, direktiva o vodi ili norma za korištenje tla mogu biti utvrđeni na europskoj razini, ali precizne granične vrijednosti i provedba razlikuju se po zemlji i ponekad po regiji. Onaj koji gleda samo europski tekst propušta dio koji stvarno određuje ishod.
Za poljoprivredno poduzeće obično se preklapaju tri vrste obveza. Prvi sloj je ekološko i klimatsko zakonodavstvo koje se izravno odnosi na poslovanje: emisije, korištenje vode, tlo, biološka raznolikost. Drugi sloj je odgovornost u lancu: obveze izvještavanja koje ne nastaju kod samog poljoprivrednog poduzeća, već kod kupca, prerađivača ili trgovca koji dalje u lancu podliježe zakonodavstvu o dubinskoj analizi ili izvještavanju i koji te zahtjeve prosljeđuje unatrag. Treći sloj je specifičan za poduzeće: ovisno o pravnom obliku, veličini i strukturi financiranja, poduzeće može i samo postati izravno obvezno izvještavati.
Koji sloj najviše teži, razlikuje se od poduzeća do poduzeća. Mali samostalni uzgajivač ESG doživljava prije svega kao nešto što dolazi putem kupca. Velika zadruga ili prerađivačko poduzeće sa značajnim prihodom može samo biti obvezno izvještavati i tada mora, uz to, obrazložiti kako postupa s brojnim učlanjenim članovima u svom vlastitom lancu. To pitanje "kojim propisima podliježe poljoprivreda" ne može se svesti na jedan odgovor, ali može se uklopiti u precizu strukturu: ko je obvezan, zašto, i na temelju kojeg kriterija.
Crvena nit kroz agrarne ESG obveze jest da nacionalni dodatak često teži više od europske osnove. Europska direktiva postavlja okvir, ali način na koji država članica to prevodi u norme za gnojivo, upravljanje vodom ili propise o dušiku u praksi određuje što poduzeće stvarno mora učiniti i dokazati. Poduzeća koja djeluju međunarodno, ili koja isporučuju proizvode u više zemalja, izlažu se riziku da polaze od jednog propisa dok u stvarnosti po zemlji vrijedi drugačija norma. Ista podcjenjivanje nacionalne razrade ne javlja se samo u poljoprivredi. Kako se to odražava drugdje, obrađuje se u pregledu ESG obveza u energetskom sektoru, gdje se dozvole i klimatski ciljevi također snažno razlikuju po zemlji, te u pregledu ESG obveza u sektoru nekretnina, gdje se građevinske i energetske norme na sličan način razrađuju na nacionalnoj razini.
I sloj lanca zaslužuje pažnju. Poljoprivredno poduzeće koje isporučuje financijskoj institucije, primjerice putem kreditiranja ili investicijskih odnosa, može postati dio izvještavanja te institucije. Što se točno traži, povezano je s propisima koji vrijede za ESG obveze u financijskim uslugama. Onaj koji misli da je ESG stvar velikih igrača u lancu, podcjenjuje koliko brzo obveza putem ugovora ili uvjeta financiranja dolazi do manjeg poduzeća. Taj mehanizam, i zašto se toliko često doživljava kao iznenađenje, opisan je u zašto poduzeća budu iznenađena zakonodavstvom.
Znati kojim propisima poduzeće podliježe je početna točka, a ne krajnja. Slijedeće pitanje je ko je unutar organizacije odgovoran za koju obvezu, koji dokaz uz to ide i koja kontrola dokazuje da je dokaz točan i da ostaje aktualan. Za upravu ili financijskog direktora koji to mora moći pokazati, taj prijevod je često teži od pronalaženja samog propisa. Kako je ta dokazivost izgrađena, opisano je u kako uprava dokazuje da ima nadzor nad situacijom.
Provjera usklađenosti spaja te slojeve u pregled po obvezi: ko je vlasnik, koji dokaz je potreban i koja kontrola uz to ide. Za poljoprivredno poduzeće to znači strukturu koja uzima u obzir ekološke propise, obveze u lancu i nacionalnu razradu koja se razlikuje po zemlji, umjesto popisa koji polazi od jednog jedinstvenog europskog propisa. Alat je još u izradi. Onaj koji ovo želi koristiti čim postane dostupno, može se prijaviti na listu čekanja.
Susjedno pitanje, čim je jasno koje obveze vrijede i ko ih mora dokazati, jest koliko od posla oko toga tim mora obaviti sam, a koliko od toga se može prepustiti drugima. Skener rada tvrtke FTE TO AI po zadatku izračunava koji dio tog posla je moguće prepustiti AI-u, tako da postane jasno gdje su ljudi i dalje potrebni, a gdje je podrška moguća.
Vraag maar welke verplichting op u van toepassing is, en waaraan u dat kunt aantonen.
Answers come from this site’s knowledge base. Not tailored advice, and not a scan of your company.